izuzetna nam je čast i veliko zadovoljstvo predstaviti vam „BOOK of SEA“ – knjigu još vruću iz tiska, na kojoj smo radili mjesecima, a u kojoj je na skoro dvjesto stranica sažeto sve ono što smo na Silbi u sklopu platforme SEA Silba Environment Art napravili u posljednjih desetak godina.

Prezentacija će se održati na Silbi u subotu, 1. kolovoza 2020. ispred škole u 19:30 sati. Dobrodošli!

Ovu dvojezičnu publikaciju uredio je i lektorirao Bojan Krištofić, dizajnirao Nikola Križanac, na engleski preveo Ivan Berecka, a tekstove su pisali autorica projekata Natasha Kadin, vizualni kritičar Boris Greiner i dizajner i pisac Bojan Krištofić. Autori fotografija su: Gildo Bavčević, Marijan Blažina, Natasha Kadin, Ivan Loparić, Tihana Mandušić i Manja Ristić. Publikacija je nastala uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture i Grada Zadra, a na promociji će se moći nabaviti po promotivnoj cijeni od 100 HRK.

Osim publikacije predstavit ćemo i besplatno dijeliti treći broj naših DIY („uradi sam“) novina, koje će nam prestaviti urednički trojac Natasha Kadin, Bojan Krištofić i Antonela Marušić.

Online izdanje te više detalja o nastanku i autorima novina CRTICE S OTOKA #3, kao i prva dva broja, možete pronaći ovdje: https://www.silba-environment-art.hr/blog/crtice-s-otoka-3/

U nastavku izdvajamo dijelove tekstova knjige BOOK of SEA:

„The Book of SEA, nakon desetljeća neprekidnog, upornog rada, javlja se kao prijeko potreban dokument svih ostvarenih programa umjetničke organizacije, u stvarno širokom rasponu od Silbenskog kulturnog ljeta, dugotrajnog festivala suvremene umjetnosti i kulture na otočki način, kojim je 2010. priča i započela, preko radionica i kolonija, akcija i izložbi posvećenih čišćenju Silbe od otpada koji se taloži na obalama od sezone do sezone, sve do umjetničkih rezidencijalnih boravaka angažiranog, ekološki usmjerenog karaktera, istraživačkih projekata u suradnji s bliskim udrugama iz cijelog svijeta, te mnogih drugih projekata. Knjiga je, ukratko, podijeljena na grafičke preglede koji zorno ilustriraju kvantitetu učinjenog kroz desetljeće, dva duža teksta koji na početku i na kraju knjige iscrpno kontekstualiziraju i artikuliraju stremljenja i svjetonazor, prakse i znanja umjetničke organizacije, priloge većine promotivnih plakata dosad dizajniranih za potrebe programa, te najopširnije i najsveobuhvatnije, kronologiju programa po godinama, s mnoštvom izvrsnih fotografija, vrijednim dokumentima prostor-vremena. Kronologija čitatelje također informira o svim radionicama, predstavama, izvedbama, izložbama, projekcijama filmova, koncertima, rezidencijalnim boravcima, umjetničkim kolonijama, čitanjima, čišćenjima, istraživanjima, suradnjama, susretima, gostovanjima, druženjima i uopće sveukupnom iskustvu koje je SEA do sada, s velikom posvećenošću i ljubavlju, prikupila o razumijevanju i unapređenju, njezi otoka, primjenjivo na većinu sličnih jadranskih sredina što od kopna možda jesu daleko, no to ne znači da njihovi stanovnici ne trebaju imati priliku ispunjavati potrebe koje se drugdje podrazumijevaju te uglavnom ne dovode u pitanje. Stoga, kao i umjetnosti i kulturi samima po sebi, svrha ove knjige, koju je uredništvo polako i pažljivo pripremalo, jest i da obrazuje te inspirira istomišljenike u izmaštavanju i ostvarivanju bliskih pothvata, čija suština nije drugo doli produbljivanje i učvršćivanje iskonske veze između otoka, živog svijeta i čovjeka putem umjetnosti, a to znači stvaranjem novih sadržaja i otkrivanjem svježih spoznaja. Listanje ove opsežne knjige će, nadamo se, za čitatelje biti promatranje velike rijeke informacija i perspektiva, ideja i smjerova, sjećanja i snova, koja se, kao i sve drugo na Silbi, na svom kraju (koji se još ni izdaleka ne vidi!) ulijeva u more.“

Bojan Krištofić

„Pa kao što i drvo neprimjetno raste, tako i knjiga koja pokriva deset godina djelovanja SEA (Silba Enviroment Art) ima skoro dvjesto stranica. Pokušavajući rezimirati mnoštvo sadržaja što ih je u okviru Silbenskog kulturnog ljeta organizirala i realizirala udruga Mavena, također u suradnji s brojnim srodnim udrugama i pojedincima, vidljivo je da se iz godine u godinu projekt odvija slijedeći neke, očito unaprijed zacrtane, postavke. To su ponajprije teme pojedinih godišnjih izdanja koje su uvijek vezane za prirodu, odnosno elemente koji definiraju konkretan prostor – more, sunce, nebo, biljke, zvuk i slično, što smjesta ustanovljuje ekološku orijentaciju, koja i odgovara srednjem slovu naziva projekta. Osim kao tema, enviroment se pojavljuje i kao scenografija, a ponekad i aktivni sudionik.“

Boris Greiner

„Svakodnevno učim od otoka i otočana, od prirode, od mora i vjetra, od ptica i šume, osluhujem što mi govore i trudim se živjeti po njihovim zakonitostima, ali i u njih unositi dašak novog koji ih ne koči, nego ih unaprjeđuje i poboljšava. S velikim poštovanjem tako ću nastaviti i dalje, duboko zahvalna svima koji su mi bili ili će tek biti suputnici na ovom životnom putu, jer otok je naš učitelj. Mogu samo zaključiti da imam i želju i volju i ljubav i energiju za nastavak suživota s ovim predivnim malim otokom i njegovim stalnim i povremenim stanovnicima, uz pomoć prirode i zajednice, stručnjaka i umjetnika pri zajedničkom radu na poboljšanju kvalitete života i ekosustava, naravno uvijek u skladu s prirodom koja nas neposredno okružuje i čiji smo dio.“

Natasha Kadin

U ugodnom okruženju unutrašnjeg dvorišta GKZ, nakon uvodnog upoznavanja, urednik Krištofić predstavio je okupljenima osnovnu zamisao i koncept knjige: njenu ideju da iscrpnom kronologijom raznovrsnih programa što ih je SEA organizirala tijekom svog prvog desetljeća (radionica za djecu i odrasle, umjetničkih kolonija, kolektivnih akcija čišćenja otoka, edukacija o ‘uradi-sam’ vještinama u skladu s njihovom ekološkom održivosti, umjetničkih rezidencijalnih boravaka i istraživanja, kazališnih izvedbi, filmskih projekcija, koncerata, čitanja i još mnogo toga drugog), u spoju s nizom atraktivnih fotografija te okvirom kojim tri duža teksta pružaju široki kontekst svih tih nastojanja, čitatelje/ice zainteresira za veliku temu ‘vježbanja života’ na otoku uopće, mišljenja mogućnosti koje na tom tragu jadranski otoci pružaju, a možda i pokretanja sličnih platformi na otocima gdje žive ili s kojih potječu, odnosno osjećaju svojima. Dože-Marinić govorila je o ovoj temi kao rođena Silbenka te iz perspektive gradske institucije koja SEA i drugim silbenskim, ali i ostalim otočkim inicijativama u zadarskom arhipelagu pruža pravni okvir i financijsku podršku; dok se Kadin, kao pokretačica cijele priče i njena pogonska snaga, osvrnula na svoje profesionalne početke tijekom ranih godina kazališnog festivala Zadar snova, kada se kao porijeklom Splićanka i zadarska studentica prvo zaljubila u svijet umjetnosti, slojevit sustav njenog stvaranja i kasnije u otok Silbu, gdje je nakon brojnih europskih iskustava i dugogodišnjeg rada u Splitu (gdje je pokrenula udrugu Mavena ― 36 njezinih čuda i brojne programe u polju suvremene umjetnosti i kulture), nastavila svoje profesionalno i životno putovanje. Naravno, kako u društvu otočanki i otočana, tako i brojnih umjetnica i umjetnika koji su tijekom godina sudjelovali u programima SEA i sukreirali tu uspješnu i plodnu platformu, ali i neizravno i izravno participirali u nastanku ove knjige, koja će sigurno pronaći mnoge čitateljice i čitatelje.

Pored Natashe Kadin i Bojana Krištofića, tekst za knjigu napisao je umjetnik, dizajner i pisac Boris Greiner, česti posjetitelj Silbe; knjigu je na engleski preveo Ivan Berecka a dizajnirao ju je Nikola Križanac, dok su autorice i autori fotografija Gildo Bavčević, Marijan Blažina, Ivan Loparić, Tihana Mandušić, Manja Ristić i sama Kadin. Knjiga je trenutno dostupna na upit putem mail-adrese info@silba-environment-art.hr.

Ingrid Potočnjak

10. Kao što je nezadovoljnom srcu premali cijeli svijet što ga okružuje, tako je zadovoljnom dovoljan tek komadić kopna okružen smaragdnozelenim morem, surom stijenom, raspucanom grudom zemlje i vitkim bijelim tornjem. Nezadovoljno će i neispunjeno srce uvijek tražiti zamjerku očitovanju svijeta koliko god on bio raznolik i napučen obiljem. Zadovoljno će srce pak u svemu pronaći blagodat i s oduševljenjem i zahvalnošću primijetiti kakav je blagoslov imati komadić kopna i suru stijenu, površine koje niti jedan vjetar ne uspijeva pomaknuti. Dok raspucana gruda potaknuta obilnom kišom ili sunčevim svjetlom daruje sjemenki cvijeta novi život, vitki će se toranj danju vidjeti nadaleko. U zvjezdanim će noćima prosipati svoje svjetlo svim znanim i neznanim dušama kao putokaz, a svu će svoju snagu i svrhovitost otkriti u noćima bez mjesečine – širom otvorenih ruku dozivat će u svoj sigurni zagrljaj svakoga kome je nasušno potreban orijentir prema čistoj svjetlosti.

***

12. Svatko je mornar. Svatko jednom izabere lađu, otisne se na debelo more i vozi svoju prugu, nekad lakšu, nekad težu. Ustvari je svaka pruga samo naizgled različita. Međutim, način kojim ćemo prihvatiti činjenicu plovidbe i procjenu kvalitete plovila što nas nosi ovisi o samom mornaru. Na primjer, netko će reći: za ove visoke valove moja lađa nije spremna; više bi joj odgovaralo mirnije more. Pa će zaključiti: gle onu brodicu zdesna, tako je skladna, izgleda čvrsto, ta bi bila postojana po bilo kojem vremenu… eh, kad bi bila moja, čuda bih s njom činio u bilo kakvim uvjetima! Mornar koji izgovara ove rečenice živi u svojoj priči, nespreman čuti kako mornar upravo iz lađe zdesna šapuće isto gledajući njegovu lađu. Ali ima ih koji plove mareći samo za svoj brodić, skrbeći se za nj i prilagođavajući svakom uvjetu koji ga snađe. Jer, more je živo, nikada isti val na prođe ispred njegova pramca. Zato će mornar pozornost usmjeriti usklađivanju svoje lađe s morem, uživajući u svakom danu i tako, bez posebne namjere, sve bliže biti svjetioniku ne sluteći kako posvećen plovidbi i sam postaje nositelj svjetla.

***

25. S vremena na vrijeme svjetioničar poželi ploviti nekim drugim morem. Izazivaju ga slike mirnih predvečerja, kada more tiho polegne svoje kapi podno otočkih skuta i ušuška se umilno, kao da nikada nije bjesnilo o bijele stijene što okružuju svjetionik. Nebo se prelije odozgo, preuzimajući plavetnilo morske površine jer zna da će njime uskoro zavladati mjesec, oboma odnoseći boje. I brodovi što dolaze i prolaze ponekad bace sidro pa ostanu blizu svjetionika.  Svojim blještećim feralima povežu se sa svjetlom koje su slijedili još s daleke pučine, tražeći sigurnu luku da ih opskrbi snagom za daljnju plovidbu. Noć će im podariti različite snove. Ipak, čarolija svjetionika ostat će prisutna u svakom biću što je odlučilo snivati ovdje, na baršunastom valu. Jutrom će svatko od njih znati da je najveće dobro po svakoga biti baš ondje gdje jest, kako god jest. Sjetit će se i brod i svjetioničar da su u snu svaki na svoj način dotaknuli istu istinu. Nije im zadaća znati kada, gdje, kako i zašto, ali tko jednom uroni u istu slanu kap, taj se uvijek ponovno sretne bez obzira na to gdje se nalazio. Jer i vanjsko i unutarnje more jednako vrijede. Oba su stvarna.

Ramona Boban Vlahović

Tak vam to bude. Cijeli život rintam i rintam samo da bi si mogel u mirovini priuštit sobicu na obali i mali brodić, pa da se cijeli dan sunčam i vozim. Možda da si nekad koju ribu zlovim. Kad sam bil mlajši sam na prugi šine zabijal. Onda kad sam za to bil prestar, onda su mi dali uniformu da bum bil kontrolor. I tak sam ja to kontroliral ljudima karte dok nisam navršil 65-u. Mogel sam ja to još koju godinu delati. Pa nije bilo ni tak teško. Malo da se maknem od svoje Ankice, a i da prošećem njene fine gibanice. Al kak nam država nema penezi, pa su me pitali jel’ bi ja možda odma u mirovinu. Tak sam si ja malo provjeril račune, sjetil sam se i nekih novci kaj sam bio oročio i tak je ispalo da bi mogli Ankica i ja do mora. Prvo sam se mislil s njom razumno pospominjati. Al’ kad sam je još prije o tome jednom pital, a ona se na mene izderala. Neće ni čut da bi išli na more. Kamoli tam da bi živeli. Kaže ona da smo mi tu Zagrebčani i da nam ne trebaju neki Dalmatinci pod stare dane. Da ih je dost u Zagrebu ak mi je do njih. A nije sad baš tak stara da se ne bi sećala da smo i ja i ona sa sela u Zagreb doselili. Isto tak kak i ti Dalmatinci.

A i nije meni do Dalmatinaca. Dobro kaže Ankica. Da mi je do njih, njih pa imam na svakom koraku. Nego je meni do mora. Da se ujutro probudim i skočim iz kreveta umjesto pod tuš pod valove. Pa da mi ta sol i taj fini zrak pluća pročisti. Bolje da si dolje svaki dan plivam, neg da ko Joža idem svako jutro u tramvaj da se s nepoznatim ljudima spominjem. Zove on i mene da idem s njim. Al kad ja ne kužim kaj bi se s njim vozil u krug u toj limenoj pečenjari kad se mogu vozit na svom brodiću. Kad Ankica neće slušati, a to bi i njoj koristilo. Bi za tri dana bila deset let mlajša. A njoj kao ni do toga. Plače Ankica da kaj buju naša djeca bez nas i da ih nikad ne bumo vidli ak se odselimo. A ja bi ionak najdalje išel do nekog otoka niš dalše od Zadra. Ko da nas ovak djeca posjećuju. Dobro da sam ih imal sam dvoje. Da mi ih je pet pa da ni jedan ne uspije na vuru vremena doć jednom na mjesec, pa to bi me tak ražestilo. Ovo dvoje onda još nekak. Zovemo ih svaki dan prek tjedna pa onda moraju doć za vikend. Mislim da se oni zdogovore pa uvijek jedan po jedan. Jer im je teško kao djecu obleči i dofurati. Osim kad Ankica treba vnuke čuvati. Onda su tu za pet minuta. A i djeca su obučena. Ma još bu im lakše po autocesti zapalit do mora neg da idu prek grada do nas. Vnuke nam mogu ostavit prek praznika, a i oni buju imali gdje doć, pa ne moraju potrošit masnu paru na nekakve pansijone i kaj ti ga ja znam kaj. A ja bi mogel imati svoj mali brodić kaj si želim još odkad sam prvi put more videl. Vozil bi ja djecu oko plaže pa da se malo izrekreiraju. Ne valja samo doma sediti pred televizorom i za onim vragom, kompjuterom. Na moj brod ne budu mogli ni telefon sa sobom nositi. Nek pet minuta budu djeca na miru. Ma sam kad svi vide tu našu kućicu, svađat će se koji će prvi doć. I Ankici bu se svidjela. Tam može svaki dan veš razgrtati po van i bu joj suh do navečer. Ovdje ga stavi u ponedjeljak, suši ga do srijede, zaboravi do četvrtka, pa ak padne kiša, mora opet prat za vikend.

Jedino me malo fakat brinu ti Dalmatinci. Čul sam ja da oni ne igraju baš belu. To mi kažu ovi dečki kaj idem k njima u dom srijedom pa si igramo svi skupa. Ankica pjeva s curama, a mi dečki se sjednemo i kartamo. Nekad netko donese domaćeg vina ili ovima u domu pošalju njihovi klinci, pa si svi spijemo koji gemišt. Ne smijemo previše jer bi nas ove socijalne radnice onda špotale. A i nije nama do napijanja, sam da bela bolje ide. Mislim da Zdenko ima snahu Dalmatinku, pa on i supruga idu na Uskrs i tako skup s klincima do punčeva. Onda se uvijek žali da on ne bi išel jer mu je dolje dosadno. Ma kaj bi mu bilo dosadno kraj mora još dok nema svih onih Švaba i Čeha. Al kad valjda taj punac ne zna niš igrati na karte. Pričal nam je Zdenko da ga je stari probal naučiti te neke briškule i trešete, al da je to sve nekaj nerazumljivo. Jednom su se tak on i žena posvadili nasred ceste ispred doma jer je on odlučio da on nejde za Split. A kofere su već bili iznjeli. Ja sam slučajno bil u domu jer je Ankica pak neš pjevala, pa smo došli ranije. Inače mi dođemo samo srijedom i petkom. I za vikend kad nam djeca neće doć. Mi dolazimo, a Zdenko i Slavica se svađaju. Zdenko samo viče ‘neću’, a Slavica moli boga. Na kraju je Slavica rekla da nju to niš ne zanima i da ona ide. Da ona bez njega može. I ode Slavica. Na tren se činlo da Zdenko zbilja bude ušel natrag, al je ipak otišel za njom. Još ga dan danas zezamo kaj je papučar. I za 73. rođendan smo mu kupili papuče one velike kaj imaju peseke na sebi. Smo mu rekli da je poslušan ko cucak. Prvo ni htio pričat s nama, al je onda počela muzika pa je malo i zaboravio da se ljuti na nas. A kaj se i ima ljutit. Svi se mi smijemo, a znam ja da je moja Ankica tak napravila da bi ja isto tak za njom ko cucak išel. A kaj možemo. Da je nema, ko bi mi onda gibanicu radil? Nije ta kupovna kak domaća. I kaj da ja sad odem dole sam do Zadra, kad ko zna kaj dole jedu. Pa treba mi Ankica. Nemrem ja te fritule svaki dan. A ko zna kak bude i s gemištom. Navodno je to tam dole bevanda. A kaj ja znam. Ma preživel bum. Sam da mi daju moj brodić. Imaju oni dole sigurno nekaj za popiti. A Ankica bude zadužena za klopu. Možda nebum ni imal vremena za karte dok ne dođu ovi moji. A njih sam dobro streniral kak se igra bela.

Ma potpisal bum ja taj ugovor za tu kućicu. Ak nekaj krivo napravim ionak sam star, pa bude greška kratko trajala. Čim to dole Ankica vidi, bu se spredomislila. Bu vidla kak nam je lijepo jesti doručak pod krošnjom u hladu i bućnuti se u moru prije spavanja. Prek dana bu ona ionak nakuhavala ko kak i sad kuha, a ja bum za to vrijeme u ribolovu il bum se družil sa susjedima. A ak se legne koji sat osnučat, bude vidla kak bu joj lakše s reumom. Kaže Ankica da mi nemremo imati kuću na moru kad nismo Dalmatinci, a za tri dana bude tamo s babama recepte mijenjala. Već vidim. Sad kao dolje hrana ne valja, a sutra bude bilo da je to sve zdravo i da kaj ne kupujem maslinovo ulje. Možda možemo i mi nekaj dolje posadit, pa ćemo jest sve prirodno. A vnuke možemo pustiti u vrt pa nek se igraju, a kad hoće plivati, ja bum ih pazil s broda. Svaku večer bumo ih šopali ribama, a televizor bumo sakrili u drugu sobu, pa budu se djeca morala igrati vani. Ankica bu sva sretna kaj su tak crveni i uzdihani da bude radila palačinke svaki dan. A ak buju susjedi dobri, možda i naučim te briškule i te njihove igrice. Pa imam još koju godinu pred sobom, a jedino kaj moram je vozit se okolo u čamcu. A mora me neko naučit i kak se ribe love. Nemrem to na pušku ko kak sam nekad srne lovil tam kod nas u šumi. Prvo kaj bum napravil je da bum tražil neku dole kumicu da nam da domaći recept za višku pogaču. To je baš Zdenko jednom donjel s mora da si svi mi to probamo u domu. Možda sam se tak nekak i odlučil da idem vidjeti kaj se nudi dole za život. Sve zato kaj mi se uvijek htio neki čamac, a ova pogača je bila fantastična. A kaj ti više u starosti i treba neg lijepo vrijeme i dobra klopa? Ma ne bude se Ankica za par godina više ni sjećala da smo Zagrepčani. Samo da nam je sunca, mora i slanih srdela. Pa nek neko veli da nismo Dalmatinci!

Sanja Gačanin

Otok Žirje ukupne površine 15,08 km2, duljine 12 km i ukupne duljine obale 41,8 km s ukupno 29 uvala već godinama muku muči s otpadom koje more nanosi u uvale. Otpad je veliki problem današnjice, a mi želimo pokazati kako svaki pojedinac može doprinijeti smanjenju nakupljenog otpada. Prije samog prikupljanja otpada bitno je da se svaki čovjek kao pojedinac savjesno i odgovorno odnosi prema okolišu kako bi u konačnici tog nakupljenog otpada bilo što manje. Akcije prikupljanja otpada u uvalama otoka Žirja organiziraju se već  dugi niz godina. Akcije se organiziraju preko Ekološke udruge Žir ili samoinicijativno od strane pojedinaca. Na ovaj način nastojimo zahvaliti i na neki način se odužiti prirodi za sve ružno što joj čovječanstvo radi već godinama. Mi nažalost ne znamo točno odakle dolazi najveći udio otpada koje more izbaci na obalu, ali ovim putem apleliramo na sve da se odgovorno ponašaju prema flori i fauni, jer to je ono što će nam najviše nedostajati ako se nastavimo ovako ponašati. Otok je prirodno bogatstvo koje treba njegovati i zaštiti na sve načine. Akcije su nažalost malo popraćene od samih stanovika otoka, što nas uvijek rastuži, ali na sreću već godinama uspijevamo prikupiti dovoljan broj volontera preko raznih udruga i poznanstava. Svake godine imamo i podršku Turističke zajednice grada Šibenika i Zelenog grada koji nam osiguraju potrebnu opremu i novčana sredstva za prikupljanje otpada, dok nam prijevoznici izađu u susret sa popustom za prijevoz volontera do otoka. Akciji čišćenja su se pridružili i studenti Veleučilišta u Šibeniku koji Praznik rada već tradicionalno provode čišćenjem, a poslije nastave roštiljanjem, a osim studenata svake godine Planinarsko društvo Mosor nas posjeti i prikupi preko 50 vreća otpada. Problem zagađanja mora i naših prekrasnih obala trebamo staviti među prioritete jer ukoliko ne čistimo naše obale taj otpad će ponovno završiti u moru koje se ne može samo boriti protiv tog neprijatelja. Svi volimo uživati u kristalno čistom Jadranskom moru i svim čarima koje nudi, zato nezaboravimo zahvaliti se i učiniti nešto za naše i vaše plavetnilo i odvojimo nekoliko sati godišnje kako bismo ga spasili od pošasti koja ga godinama uništava i narušava kvalitetu. Problem otpada je globalni problem i zato smo se odlučili za upravo ovu temu jer to su temelji na kojima gradimo sve drugo. Ukoliko izgubimo čisto Jadransko more gubimo smisao otoka čije su najveće vrijednosti upravo  netaknuta priroda i ljepota koja se još rijetko gdje može pronaći. Čuvajmo naše more i našu obalu, osvijestimo se dok je vrijeme i svojim angažmanom spasimo što se još spasiti da, jer ne događa se ovo nekom drugom, ovo se događa svima nama!

Dora Škarica

Dopustite mi da s vama podijelim kratko razmišljanje o otoku. Dok polako čitate, zadržite kritičnost budući da nisam otočanka te je činjenica kako na svoj otok nikada nisam kročila za vrijeme zimskih mjeseci.

Na njega sam prvi put doplovila sa svoja 4. mjeseca i u naredne 22 godine još mi se nije dogodilo da bih preskočila ljetni dolazak. To je bio moj pojam ljeta: ljeto započinje kada dođeš, a završava kada moraš otići. Tu su ti korijeni, ljudi koje susrećeš dok ujutro ideš po kruh, tu je more bistrije i cvrčci se jače čuju. I zahvalna sam što to imam. Usprkos tome, jedna bliska mi osoba je nedavno izjavila kako joj se čini da meni do tog istog otoka nije ni najmanje stalo. Istina je da vrijeme provedeno tamo tijekom godina varira i nije više onoliko dugačko kao prije, ali samo to ne može biti argument kako mi više nije stalo.

Ali kako uopće drugima dati do znanja da mi je stalo? Moram li to činiti?

Zapravo, nemam tu namjeru.

Dok otok polako diše i stari, a mladi odlaze, što u školu, a što i dalje; dok se sve više kuća prodaje, a broj apartmana raste, dok… Nisam ga zaboravila, taj otok. Dok… Nisam ga ispustila iz vida. Jer jedno je sanjati, a drugo je taj san pretvoriti u stvarnost.

Kao mala, naučila sam zbrajati i oduzimati dok sam iz mora brojala galebove na susjedovom krovu, gledala sam barke kako odlaze na ribe i znala sam svaku njihovu poziciju, cijeli sam dan lovila valove… Moja barka već 10 godina nije osjetila more. Ne želim za godinu dana ponoviti tu rečenicu jer imam taj san. I svake godine režem kupinu oko nje kako je ne bi prekrila dok istodobno nastojim da se taj san ostvari.

Ali porezanu kupinu i urednu barčicu pored obale ljudi neće primjetiti. Nedostaje li komadić plastike na plaži ili neko stakalce? Sumnjam da to ikome nedostaje. Riječi poput ‘hvala’ i ‘ugodan vam dan’ vrlo često prođu nezapaženo, ali, unatoč tomu, uvijek se isplate. Mnogo je takvih neprimjetnih sitnica koje ipak znače, barem osobi koja ih radi, te čovjek za njih ni ne očekuje posebnu pohvalu.

Jer on zna da je svakim takvim činom barka bliže moru, srce bliže srcu, a čista plaža svačijem oku godi. I to je dovoljna nagrada.

Drago mi je što se u posljednjih nekoliko godina mladi ljudi više angažiraju i što im je stalo da očuvaju dobro i obogate postojeće sadržaje. Meni, čije otočno podrijetlo iznosi 1/8, to zbilja mnogo znači, a otočanima ne mogu ni zamisliti koliko. To mi budi nadu i potiče me da ne stojim po strani slušajući o sve tamnijoj budućnosti. Budimo realni: to se zbilja događa oko nas, ali realnost nije istoznačnica s pasivnošću.

Aktivni budite, a ako ne znate kako, netko će znati. Na otocima i u manjim mjestima ionako svi znaju sve, a i to je nešto što vrijedi čuvati.

I da, moja se kratka priča o otoku pretvorila u poruku da se ne prestanete boriti za svoj otok, okružen sa svih strana. Možda mislite da ne možete učiniti puno, ali zapravo se najviše ponekad dobiva od posve jednostavnih stvari – pružanje dobrog primjera osobi pokraj sebe.

Jednoga dana,

Ja i moja barka mala,

Ulovit ćemo puno riba

Iz čarobnih morskih dubina…

Adnan Kukuruzović

Imao sam sreću i čast biti u društvu Jedne Holivudske Zvijezde. Sjedili smo u jednoj konobi u Rijeci, nas nekoliko za stolom. Bilo je prohladno kasno jesenje predvečerje 2014. Tako bi rekli moji domaćini Riječani. Međutim, ako pitate mene, Sarajliju, uopće nije bilo prohladno. Posebno, što je meni je atmosfera bila dodatno zagrijana, ugodnim razgovorom, jednom gitarom (koju sam ja uglavnom svirao), te nekim neobično pitkim vinom, koga su to veče točili.

Holivudska Zvijezda, inače rođeni Ličanin, bi mi, s vremena na vrijeme rekao, nekako poludiskretno: “Mali, ti trebaš otići na Silbu. To je mjesto za tebe.” Uradio je to nekoliko puta te večeri, u pauzi između pjesama i razgovora. U tom trenutku ja sam o Silbi znao tek da je toponim. Znao sam da se pominje u Njegovoj pjesmi “Imam pjesmu za tebe”, u onom stihu koji glasi “…od Silbe do Santa Monike…”, pa sam čak i pomislio da je mjestašce u Kaliforniji, blizu Santa Monike i njegove kuće.

Kako je vrijeme odmicalo, a On mi to sve više ponavljao, zabacujući svoj šešir nazad vrhom palca desne ruke, pomislio sam kako nas vino već polako uzima, i ko zna zašto mi to govori. Pri tom, nisam mogao ništa prokomentarisati osim: “Da, otići ću, jednom…”  jer nisam znao, da li je to, grad, selo, planina, niti u kom dijelu svijeta se nalazi. Konačno, nakon nekoliko sevdalinki, koje je tražio da mu odsviram, a da ih on otpjeva, rekao je: “Slušaj mali, gitaru na rame, i pravac Silba.”

“Evo, obećavam Vam da ću otići tamo, i javiti vam se razglednicom.”, odgovorio sam, a on mi je dao ruku da se rukujemo, kao da time potvrdimo upravo utanačeni dogovor.

Nakon nekoliko dana, i mog povratka kući u Sarajevo, ukucao sam u Google tu čarobnu riječ – Silba. To je bilo moje “stisni peticu, započni igricu”. Čitajući o Silbi, istraživajući, učeći, nisam i slutio da se upravo zaljubljujem u Nju. Bilo je to pravo moderno zaljubljivanje. Prvo online, pa onda susret uživo.  Moderno doba. Već naredno ljeto (07/2015) sam stupio nogom na tlo Silbe, sa svojom gitarom, sve po uputama, koje sam dobio prethodne jeseni od Mog Prijatelja. Nisam vjerovao, a znam da mnogi nikad neće povjerovati, pa zato neću ni pominjati, da su se u tim trenucima iz Alavije čuli zvuci Njegove “Imam pjesmu za tebe”.

Tako to obično biva kad slijediš “Znakove na putu”. Upustio sam se u avanturu i istraživanje Otoka. Svaki dan odlazeći na drugi kraj, drugu plažu te obilazeći unutrašnjost otoka, a predvečer slažući utiske uz neobavezni razgovor sa svojom gazdaricom gđom Smiljanom, duboko sam udisao Silbu da je nikad do kraja svog života neću i ne želim izdahnuti. Par dana pred povratak, ostalo je još da ispunim obećanje dato prošle jeseni u konobi u Rijeci. Na pošti sam uzeo lijepu razglednicu, i već kad sam krenuo da upišem datum (stara škola), učinio mi se nekako znakovit, bitan. Ali, po čemu bi mogao biti bitan 27. 7.? Sinula mi je jedna mogućnost, i da ju provjerim, iz torbe sam izvukao knjigu, koju sam čitao tih dana, “Do posljenjeg daha”. Pa naravno, Njegov rođendan. Tako je bar pisalo na zadnjoj korici knjige, kako je rođen na taj datum, 1946. u Buniću.

Ushićen, napisavši da se javljam, i time ispunjavam dato obećanje, uz rođendansku čestitku, požurio sam ka šalteru. Službenica je kao ovlaš bacila pogled na razglednicu i uz osmijeh rekla: “O, na ruke g. Šerbedžiji… Pa to je naš dragi susjed!” “Kako mislite, susjed?”, upitao sam. “Pa tu mu je kuća, evo niti stotinu metara odavde, kad krenete ka Žaliću…”

Majstor me je  ‘navukao’ na Silbu s dvije-tri: “Mali, moraš otići na Silbu” rečenice, pustivši da Otok odradi svoje. Kao što se uostalom i njemu dogodilo. I odradio je. Tako dobro da se vraćam svake godine. Dobro, istini za volju, u tom paketu je došao i onaj osmijeh, kojim šarmira sve, od Silbe do Santa Monice. Ali to je neka druga priča.

Hvala Mu.

Lea Čorak

Znam za otok jedan,

Dalmacije vrata,

Zelen je iznutra,

Uz rub je od zlata.

Znam za otok jedan,

Znam mu plaže, stijene,

Ime mu je Silba,

K’o u lijepe žene.

Znam za otok jedan,

Za biser u moru;

Ime Silba dobio je

Po šumi, po boru.

Znam za toranj jedan

Koji vječno čeka

Mornare da dođu

Kući izdaleka.

Znam za otok jedan,

U njemu tišina,

Miluje ga Sunce,

Šara hladovina.

Znam za otok jedan,

Silba on se zove,

Znam za bijele lađe

Što mu uz bok plove.

Znam za mjesto jedno

Gdje me nose snovi,

Kada more pjeva,

Kad zovu galebovi.

Miro Matijaš

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca.

Nemam se s kim igrati, a ljeto je.

Školu sam završio, u stvari ne baš do kraja, završio sam samo osmi razred, što znači jedan dio ili pola škole, ako računam još srednju i faks, ukoliko se za tu vrstu proširene muke odlučim. Mrska mi je i ova osnovna bila jer ništa o životu nisam naučio, kao npr: kako preživjeti ljeto u igri, a ne u dosadi i na kompjuteru ili skakanju u more s malog mola kao svi moji prijatelji.

Otok je pun turista, gdje god odem nemam mira u igri, parkovi i igrališta sve zauzeto turistima ili njihovom djecom. Kako preživjeti ovo otočko ljeto? Kako nešto pametno raditi kad ne znam ništa raditi, a kamoli za bicikl pare zaraditi?

U školi ništa o praktičnom životu nisam naučio, pa me ne čudi kad mi u busu kažu: “Jesu li te to u školi tako učili da starijima ne ustaješ i po mobitelu samo tipkaš i na sav glas gluposti pričaš?” Za svaku meni normalnu stvar zbog koje sam sretan bio dočekali bi me uvijek s istim: “Jesu li te tako u školi učili?” Kakva li samo glupost! Pa tamo me ništa barem o životu nisu učili ili na što su ti ljudi mislili. Nisam naučio čak ni ljeto kako da preživim, a da na mobitelu ili kompu ne visim, pa mi tako nekad tata, kad poludi, kaže…

Jedan dan mi tata kaže: “Proživi jedan dan ljeta kao tvoji roditelji ili baka i deda, da vidiš što je život u igri bez ičega, bez tehničkih pomagala. Vidi kakvu vrijednost igra ima, pa u životu se nisi ni na jedno drvo popeo”, reče on ljutito, ali smiješno. “Na otoku živiš, a ni plivati ne znaš, badava ti more, ni do plaže sam ne znaš doći, jedini ti je izgovor, gužva, uvijek je gužva, ne da mi se.”

Priznam, iako nerado, pa u pravu je tata,  jer baš me zanima kako je on proveo ljeto i trošio vrijeme jer mobitela i kompa tad nije bilo. “Tata!” izderah se da me je čuo iako je već izašao. Vratio se zabrinut. “Sine!Što je, boli li te nešto? Zašto vičeš?” “A ništa, tata, zainteresirao sam se kako si ti nekad ovaj vrući dan proveo bez kompa i što si radio.” “E sine, vidiš onaj parking, bivše igralište kod škole i crkve i onaj hlad kod crkve?” “Vidim i znam”, odgovorih. “Dođi ovamo sa mnom: je li vidiš ima li tamo djece iz tvoje škole osim turista?” “Nema tata, djece iz škole, samo turisti” rekoh, sluteći odgovor. “Sine dragi, kad sam bio tvojih godina, nisi u tom hladu kod crkve mjesta za sjesti mogao naći koliko je djece bilo. Igrali smo se i u moru kupali po cijeli dan, a da ni ručali nismo, pa bi uvečer doma onako prašnjavi i pijeska puni još koju ćušku dobili. Tad su očevi smjeli zalijepiti koju iza ušiju, a da ih na policiju zbog nasilja ne zovu”, našali se tata. Skužio sam šalu i rekoh: “Da me dirnuo nisi, prijavit ću te za nasilje!” Obojica smo se uglas toj gluposti slatko nasmijali.

Ostao sam poslije ležati u sobi i razmišljati o današnjoj poučnoj lekciji, bez moba  i bez kompa. Izdržao sam bez problema cijeli dan, a da ni pomislio nisam, što me jako iznenadilo, priznao sam, ali nerado. Predvečer sam prošetao do školskog i crkvenog dvorišta. Nije bilo vršnjaka iz razreda i škole. Pusto je bilo, samo turisti i to mi je tako tužno bilo, jer se sjetih da je u tatino vrijeme sve bilo puno djece.

Igra! Ta mi je riječ kao s nebesa na pamet pala, vratiti igru i da ja naučim što je igra, tu životnu lekciju ću ovog ljeta naučiti i provesti u djelo s drugom djecom. Naučit ću djecu  iz susjedstva, iz razreda i drugog kvarta igre nove, kako ih igrati na otvorenom, na zraku u dvorištu škole, crkve iza naše zgrade, sve do plaže i obale mora. Te noći nisam mogao spavati jer mi moja prirodna radoznalost nije dala mira.

Sjetih se riječi tatinih: kad nešto ne znaš, ne odustaj, samo misli i razmišljaj o tom, mašta će sama preko noći  do jutra misao pravu i rješenje naći. Probudih se prvi put sam bez ičije pomoći iz kuhinje (mislim na mamin glas koji me na doručak zove sve do ručka, jer na Facebooku često, kao i svi iz razreda, dočekam zoru i ne spavam). Ali, ovog jutra mi klik u glavi reče da promjenu u sebi sam moram napraviti, jer nitko neće odraditi moj posao za moje dobro bolje od mene sama. Naučit ću se igrati, to vam sad glupo zvuči, da, naučit ću igre starih djeda i bake i idem sad k njima, sve ću zapisati, a još će mi neke i pokazati. Usput sam razmišljao kako svoju ideju pretvoriti u praksu, kako izvući djecu iz njihovih soba, ispred ekrana, na ulicu, u dvorišta. Misli, misli, ideja će doći, ponovih si tatinu frazu, dok mi je pogled lutao preko nekih jumbo plakata. Reklama, da, reklama je ključna riječ!, sjetih se, dok sam sretan buljio u plakate. Nagrade i reklame, to je ono što ljudi ili djeca vole.

Sretan tako siđoh na autobusnoj stanici i do djeda i bake odoh u trku. Ali, usput sam nazvao mamu i rekao da ću prespavati kod bake i dede. Sretni me dočekaše,  ja im sve ispričam, a oni su mi bez čuđenja počeli ispunjavati moje želje. Do ponoći sam pisao stare igre i s njima ih u igri učio, da ne zaboravim praksu (rekao je deda). “Zapamtiš samo ono što sam radiš”, reče deda mudro, “a kroz igru se vještinama preživljavanja učiš, kao u prirodi.”

Otišao sam ujutro s planom u glavi kako reklamirati stare igre, i djecu iz kuća dovesti na igralište. Sjetih se: igra kao nagrada za pobjednike kviza, prva tri mjesta igraju, a ostali kući učiti, pa sutra opet na kviz za novu šansu u igri. Da, dečke će izvući iz kuće cure glumice iz školske dramske grupe. Dao sam curama sav svoj džeparac da preko Facebooka pozovu dečke na školsko dvorište, na predstavljanje novih igara u kojima će one glumiti. Prije toga sam im na Facebook poslao pravila igre i uloge, a sve smo još vježbali u mojoj garaži. Oduševljeno su prihvatile uz moj džeparac da se pred dečkima prave važne, a oni bezglavo doletjeli da vide djevojčice iz škole kako glume i igraju igre potpuno nove, njima nepoznate.

Razredni zabavljač mi je priznao, cereći se veselo, da nije došao zbog glume i starih igara, već zbog Katy. “Ne smeta mi”, rekoh, “naučit ćeš, nebitan je motiv kojim do bilo kakvog znanja dođeš, a za nagradu ćeš se zaljubiti još više.” Preuzeo sam ulogu voditelja kao na TVu i sretno najavljivao točke tj. igre koje su glumice uz smijeh i graju glumile. Ništa se nije čulo od veselja, smijeha, ali i čuda kako nešto izvan dječje sobe i kompa može biti tako živahno i zabavno. Već se mračilo i neki su morali kući. Stigao sam im reći da se vidimo sutra poslije ručka, a da preko noći svi guglaju i uče hrvatsku povijest jer je to kviz i ulaznica za igranje igara.

Sutradan sam malo kasnio zbog priprema, i kad sam došao na crkveno i školsko dvorište svi i više nego jučer već su bili tamo. Cure su već vježbale svoje uloge i podijelile dečkima ostale uloge. Bilo je sve kao iz priče. Nije nam ni trebao kviz, otkazao sam ga jer bi nastala svađa, svi su se htjeli igrati i bezglavo su trčali, vrištali i držali se za ruke. Poslušao sam baku koja mi je rekla da igramo igre u kojima se djeca drže za ruke.

To će vas sve povezati i prijateljstvo i ljubav će vam kao struja kroz ruke ići.

Čuj sine, tako me zvala, iako me to ljutilo, jer su svi mislili da imam baku za mamu.

Čuj sine, ruke su čudesne, mi smo se najviše kao djeca voljeli kad bi se za ruke držali.

Ne zaboravi to, za ruke se držite, voljet će te se cijeli život i kad djetinjstvo prođe.

Sad znam da sam pomogao djeci iz svoje škole da nauče što je zajedništvo i prijateljstvo.

Dok ovo pišem već sam na kraju srednje škole i spremam maturu, a i ocjena iz hrvatskog za najbolju priču dobro će mi doći. Profesorica je osjećajna, nije kao bivša, ona će ove osjećaje prijateljstva i zajedništva sigurno razumjeti.

Margareta Peršić (Unije)

U snu smo djeca. Smijemo se. U danu dijete u nama traži san.

Spavalo nas je šesnaest duša u njegovoj hacijendi nazvanoj La Senadinja. Senad, vlasnik i moj prijatelj, u snu se glasno smijao, kao maleno dijete.

Jutrom sam mu pričala kako se smijao u snu i na trenutak je bio tako lijep, sretan, slobodan. Zaboravio je da je otišao iz Bosne na otok da nekako preživi. Poslije tog trena zaboravio je da je s otoka otišao u Njemačku da preživi drugi put.

Zaboravio je da je na najljepšem mjestu na svijetu, samo dva tjedna u godini. Uz jutarnju kavu, cigaretu, podno stabla badema, Senad je tog trena bio sretan i ponovno mladić, premda od 65 godina… I to je ta fotografija i to je ta slika, koju svi mi iznova proživljavamo dodirujući Jadransko more, otok… Dva tjedna u godini…