Adnan Kukuruzović: KAKO SAM DOSPIO NA SILBU?

AKO SAM DOSPIO NA SILBU?

Adnan Kukuruzović

 

Imao sam sreću i čast biti u društvu Jedne Holivudske Zvijezde. Sjedili smo u jednoj konobi u Rijeci, nas nekoliko za stolom. Bilo je prohladno kasno jesenje predvečerje 2014. Tako bi rekli moji domaćini Riječani. Međutim, ako pitate mene, Sarajliju, uopće nije bilo prohladno. Posebno, što je meni je atmosfera bila dodatno zagrijana, ugodnim razgovorom, jednom gitarom (koju sam ja uglavnom svirao), te nekim neobično pitkim vinom, koga su to veče točili.

Holivudska Zvijezda, inače rođeni Ličanin, bi mi, s vremena na vrijeme rekao, nekako poludiskretno: “Mali, ti trebaš otići na Silbu. To je mjesto za tebe.” Uradio je to nekoliko puta te večeri, u pauzi između pjesama i razgovora. U tom trenutku ja sam o Silbi znao tek da je toponim. Znao sam da se pominje u Njegovoj pjesmi “Imam pjesmu za tebe”, u onom stihu koji glasi “…od Silbe do Santa Monike…”, pa sam čak i pomislio da je mjestašce u Kaliforniji, blizu Santa Monike i njegove kuće.

Kako je vrijeme odmicalo, a On mi to sve više ponavljao, zabacujući svoj šešir nazad vrhom palca desne ruke, pomislio sam kako nas vino već polako uzima, i ko zna zašto mi to govori. Pri tom, nisam mogao ništa prokomentarisati osim: “Da, otići ću, jednom…”  jer nisam znao, da li je to, grad, selo, planina, niti u kom dijelu svijeta se nalazi. Konačno, nakon nekoliko sevdalinki, koje je tražio da mu odsviram, a da ih on otpjeva, rekao je: “Slušaj mali, gitaru na rame, i pravac Silba.”

“Evo, obećavam Vam da ću otići tamo, i javiti vam se razglednicom.”, odgovorio sam, a on mi je dao ruku da se rukujemo, kao da time potvrdimo upravo utanačeni dogovor.

Nakon nekoliko dana, i mog povratka kući u Sarajevo, ukucao sam u Google tu čarobnu riječ – Silba. To je bilo moje “stisni peticu, započni igricu”. Čitajući o Silbi, istraživajući, učeći, nisam i slutio da se upravo zaljubljujem u Nju. Bilo je to pravo moderno zaljubljivanje. Prvo online, pa onda susret uživo.  Moderno doba. Već naredno ljeto (07/2015) sam stupio nogom na tlo Silbe, sa svojom gitarom, sve po uputama, koje sam dobio prethodne jeseni od Mog Prijatelja. Nisam vjerovao, a znam da mnogi nikad neće povjerovati, pa zato neću ni pominjati, da su se u tim trenucima iz Alavije čuli zvuci Njegove “Imam pjesmu za tebe”.

Tako to obično biva kad slijediš “Znakove na putu”. Upustio sam se u avanturu i istraživanje Otoka. Svaki dan odlazeći na drugi kraj, drugu plažu te obilazeći unutrašnjost otoka, a predvečer slažući utiske uz neobavezni razgovor sa svojom gazdaricom gđom Smiljanom, duboko sam udisao Silbu da je nikad do kraja svog života neću i ne želim izdahnuti. Par dana pred povratak, ostalo je još da ispunim obećanje dato prošle jeseni u konobi u Rijeci. Na pošti sam uzeo lijepu razglednicu, i već kad sam krenuo da upišem datum (stara škola), učinio mi se nekako znakovit, bitan. Ali, po čemu bi mogao biti bitan 27. 7.? Sinula mi je jedna mogućnost, i da ju provjerim, iz torbe sam izvukao knjigu, koju sam čitao tih dana, “Do posljenjeg daha”. Pa naravno, Njegov rođendan. Tako je bar pisalo na zadnjoj korici knjige, kako je rođen na taj datum, 1946. u Buniću.

Ushićen, napisavši da se javljam, i time ispunjavam dato obećanje, uz rođendansku čestitku, požurio sam ka šalteru. Službenica je kao ovlaš bacila pogled na razglednicu i uz osmijeh rekla: “O, na ruke g. Šerbedžiji… Pa to je naš dragi susjed!” “Kako mislite, susjed?”, upitao sam. “Pa tu mu je kuća, evo niti stotinu metara odavde, kad krenete ka Žaliću…”

Majstor me je  ‘navukao’ na Silbu s dvije-tri: “Mali, moraš otići na Silbu” rečenice, pustivši da Otok odradi svoje. Kao što se uostalom i njemu dogodilo. I odradio je. Tako dobro da se vraćam svake godine. Dobro, istini za volju, u tom paketu je došao i onaj osmijeh, kojim šarmira sve, od Silbe do Santa Monice. Ali to je neka druga priča.

Hvala Mu.