Ingrid Potočnjak: SVJETIONIK ― TRI ZAPISA SVJETIONIK ― TRI ZAPISA Ingrid Potočnjak 10. Kao što je nezadovoljnom srcu premali cijeli svijet što ga okružuje, tako je zadovoljnom dovoljan tek komadić kopna okružen smaragdnozelenim morem, surom stijenom, raspucanom grudom zemlje i vitkim bijelim tornjem. Nezadovoljno će i neispunjeno srce uvijek tražiti zamjerku očitovanju svijeta koliko god on bio raznolik i napučen obiljem. Zadovoljno će srce pak u svemu pronaći blagodat i s oduševljenjem i zahvalnošću primijetiti kakav je blagoslov imati komadić kopna i suru stijenu, površine koje niti jedan vjetar ne uspijeva pomaknuti. Dok raspucana gruda potaknuta obilnom kišom ili sunčevim svjetlom daruje sjemenki cvijeta novi život, vitki će se toranj danju vidjeti nadaleko. U zvjezdanim će noćima prosipati svoje svjetlo svim znanim i neznanim dušama kao putokaz, a svu će svoju snagu i svrhovitost otkriti u noćima bez mjesečine – širom otvorenih ruku dozivat će u svoj sigurni zagrljaj svakoga kome je nasušno potreban orijentir prema čistoj svjetlosti. *** 12. Svatko je mornar. Svatko jednom izabere lađu, otisne se na debelo more i vozi svoju prugu, nekad lakšu, nekad težu. Ustvari je svaka pruga samo naizgled različita. Međutim, način kojim ćemo prihvatiti činjenicu plovidbe i procjenu kvalitete plovila što nas nosi ovisi o samom mornaru. Na primjer, netko će reći: za ove visoke valove moja lađa nije spremna; više bi joj odgovaralo mirnije more. Pa će zaključiti: gle onu brodicu zdesna, tako je skladna, izgleda čvrsto, ta bi bila postojana po bilo kojem vremenu… eh, kad bi bila moja, čuda bih s njom činio u bilo kakvim uvjetima! Mornar koji izgovara ove rečenice živi u svojoj priči, nespreman čuti kako mornar upravo iz lađe zdesna šapuće isto gledajući njegovu lađu. Ali ima ih koji plove mareći samo za svoj brodić, skrbeći se za nj i prilagođavajući svakom uvjetu koji ga snađe. Jer, more je živo, nikada isti val na prođe ispred njegova pramca. Zato će mornar pozornost usmjeriti usklađivanju svoje lađe s morem, uživajući u svakom danu i tako, bez posebne namjere, sve bliže biti svjetioniku ne sluteći kako posvećen plovidbi i sam postaje nositelj svjetla. *** 25. S vremena na vrijeme svjetioničar poželi ploviti nekim drugim morem. Izazivaju ga slike mirnih predvečerja, kada more tiho polegne svoje kapi podno otočkih skuta i ušuška se umilno, kao da nikada nije bjesnilo o bijele stijene što okružuju svjetionik. Nebo se prelije odozgo, preuzimajući plavetnilo morske površine jer zna da će njime uskoro zavladati mjesec, oboma odnoseći boje. I brodovi što dolaze i prolaze ponekad bace sidro pa ostanu blizu svjetionika. Svojim blještećim feralima povežu se sa svjetlom koje su slijedili još s daleke pučine, tražeći sigurnu luku da ih opskrbi snagom za daljnju plovidbu. Noć će im podariti različite snove. Ipak, čarolija svjetionika ostat će prisutna u svakom biću što je odlučilo snivati ovdje, na baršunastom valu. Jutrom će svatko od njih znati da je najveće dobro po svakoga biti baš ondje gdje jest, kako god jest. Sjetit će se i brod i svjetioničar da su u snu svaki na svoj način dotaknuli istu istinu. Nije im zadaća znati kada, gdje, kako i zašto, ali tko jednom uroni u istu slanu kap, taj se uvijek ponovno sretne bez obzira na to gdje se nalazio. Jer i vanjsko i unutarnje more jednako vrijede. Oba su stvarna.
