Dora Škarica: MLADI ODLAZE? MLADI ODLAZE? Dora Škarica Dopustite mi da s vama podijelim kratko razmišljanje o otoku. Dok polako čitate, zadržite kritičnost budući da nisam otočanka te je činjenica kako na svoj otok nikada nisam kročila za vrijeme zimskih mjeseci. Na njega sam prvi put doplovila sa svoja 4. mjeseca i u naredne 22 godine još mi se nije dogodilo da bih preskočila ljetni dolazak. To je bio moj pojam ljeta: ljeto započinje kada dođeš, a završava kada moraš otići. Tu su ti korijeni, ljudi koje susrećeš dok ujutro ideš po kruh, tu je more bistrije i cvrčci se jače čuju. I zahvalna sam što to imam. Usprkos tome, jedna bliska mi osoba je nedavno izjavila kako joj se čini da meni do tog istog otoka nije ni najmanje stalo. Istina je da vrijeme provedeno tamo tijekom godina varira i nije više onoliko dugačko kao prije, ali samo to ne može biti argument kako mi više nije stalo. Ali kako uopće drugima dati do znanja da mi je stalo? Moram li to činiti? Zapravo, nemam tu namjeru. Dok otok polako diše i stari, a mladi odlaze, što u školu, a što i dalje; dok se sve više kuća prodaje, a broj apartmana raste, dok… Nisam ga zaboravila, taj otok. Dok… Nisam ga ispustila iz vida. Jer jedno je sanjati, a drugo je taj san pretvoriti u stvarnost. Kao mala, naučila sam zbrajati i oduzimati dok sam iz mora brojala galebove na susjedovom krovu, gledala sam barke kako odlaze na ribe i znala sam svaku njihovu poziciju, cijeli sam dan lovila valove… Moja barka već 10 godina nije osjetila more. Ne želim za godinu dana ponoviti tu rečenicu jer imam taj san. I svake godine režem kupinu oko nje kako je ne bi prekrila dok istodobno nastojim da se taj san ostvari. Ali porezanu kupinu i urednu barčicu pored obale ljudi neće primjetiti. Nedostaje li komadić plastike na plaži ili neko stakalce? Sumnjam da to ikome nedostaje. Riječi poput ‘hvala’ i ‘ugodan vam dan’ vrlo često prođu nezapaženo, ali, unatoč tomu, uvijek se isplate. Mnogo je takvih neprimjetnih sitnica koje ipak znače, barem osobi koja ih radi, te čovjek za njih ni ne očekuje posebnu pohvalu. Jer on zna da je svakim takvim činom barka bliže moru, srce bliže srcu, a čista plaža svačijem oku godi. I to je dovoljna nagrada. Drago mi je što se u posljednjih nekoliko godina mladi ljudi više angažiraju i što im je stalo da očuvaju dobro i obogate postojeće sadržaje. Meni, čije otočno podrijetlo iznosi 1/8, to zbilja mnogo znači, a otočanima ne mogu ni zamisliti koliko. To mi budi nadu i potiče me da ne stojim po strani slušajući o sve tamnijoj budućnosti. Budimo realni: to se zbilja događa oko nas, ali realnost nije istoznačnica s pasivnošću. Aktivni budite, a ako ne znate kako, netko će znati. Na otocima i u manjim mjestima ionako svi znaju sve, a i to je nešto što vrijedi čuvati. I da, moja se kratka priča o otoku pretvorila u poruku da se ne prestanete boriti za svoj otok, okružen sa svih strana. Možda mislite da ne možete učiniti puno, ali zapravo se najviše ponekad dobiva od posve jednostavnih stvari – pružanje dobrog primjera osobi pokraj sebe. Jednoga dana, Ja i moja barka mala, Ulovit ćemo puno riba Iz čarobnih morskih dubina…
