Ramona Boban Vlahović: SUNCA, MORA I SLANIH SRDELA

SUNCA, MORA I SLANIH SRDELA

Ramona Boban Vlahović

Tak vam to bude. Cijeli život rintam i rintam samo da bi si mogel u mirovini priuštit sobicu na obali i mali brodić, pa da se cijeli dan sunčam i vozim. Možda da si nekad koju ribu zlovim. Kad sam bil mlajši sam na prugi šine zabijal. Onda kad sam za to bil prestar, onda su mi dali uniformu da bum bil kontrolor. I tak sam ja to kontroliral ljudima karte dok nisam navršil 65-u. Mogel sam ja to još koju godinu delati. Pa nije bilo ni tak teško. Malo da se maknem od svoje Ankice, a i da prošećem njene fine gibanice. Al kak nam država nema penezi, pa su me pitali jel’ bi ja možda odma u mirovinu. Tak sam si ja malo provjeril račune, sjetil sam se i nekih novci kaj sam bio oročio i tak je ispalo da bi mogli Ankica i ja do mora. Prvo sam se mislil s njom razumno pospominjati. Al’ kad sam je još prije o tome jednom pital, a ona se na mene izderala. Neće ni čut da bi išli na more. Kamoli tam da bi živeli. Kaže ona da smo mi tu Zagrebčani i da nam ne trebaju neki Dalmatinci pod stare dane. Da ih je dost u Zagrebu ak mi je do njih. A nije sad baš tak stara da se ne bi sećala da smo i ja i ona sa sela u Zagreb doselili. Isto tak kak i ti Dalmatinci.

A i nije meni do Dalmatinaca. Dobro kaže Ankica. Da mi je do njih, njih pa imam na svakom koraku. Nego je meni do mora. Da se ujutro probudim i skočim iz kreveta umjesto pod tuš pod valove. Pa da mi ta sol i taj fini zrak pluća pročisti. Bolje da si dolje svaki dan plivam, neg da ko Joža idem svako jutro u tramvaj da se s nepoznatim ljudima spominjem. Zove on i mene da idem s njim. Al kad ja ne kužim kaj bi se s njim vozil u krug u toj limenoj pečenjari kad se mogu vozit na svom brodiću. Kad Ankica neće slušati, a to bi i njoj koristilo. Bi za tri dana bila deset let mlajša. A njoj kao ni do toga. Plače Ankica da kaj buju naša djeca bez nas i da ih nikad ne bumo vidli ak se odselimo. A ja bi ionak najdalje išel do nekog otoka niš dalše od Zadra. Ko da nas ovak djeca posjećuju. Dobro da sam ih imal sam dvoje. Da mi ih je pet pa da ni jedan ne uspije na vuru vremena doć jednom na mjesec, pa to bi me tak ražestilo. Ovo dvoje onda još nekak. Zovemo ih svaki dan prek tjedna pa onda moraju doć za vikend. Mislim da se oni zdogovore pa uvijek jedan po jedan. Jer im je teško kao djecu obleči i dofurati. Osim kad Ankica treba vnuke čuvati. Onda su tu za pet minuta. A i djeca su obučena. Ma još bu im lakše po autocesti zapalit do mora neg da idu prek grada do nas. Vnuke nam mogu ostavit prek praznika, a i oni buju imali gdje doć, pa ne moraju potrošit masnu paru na nekakve pansijone i kaj ti ga ja znam kaj. A ja bi mogel imati svoj mali brodić kaj si želim još odkad sam prvi put more videl. Vozil bi ja djecu oko plaže pa da se malo izrekreiraju. Ne valja samo doma sediti pred televizorom i za onim vragom, kompjuterom. Na moj brod ne budu mogli ni telefon sa sobom nositi. Nek pet minuta budu djeca na miru. Ma sam kad svi vide tu našu kućicu, svađat će se koji će prvi doć. I Ankici bu se svidjela. Tam može svaki dan veš razgrtati po van i bu joj suh do navečer. Ovdje ga stavi u ponedjeljak, suši ga do srijede, zaboravi do četvrtka, pa ak padne kiša, mora opet prat za vikend.

Jedino me malo fakat brinu ti Dalmatinci. Čul sam ja da oni ne igraju baš belu. To mi kažu ovi dečki kaj idem k njima u dom srijedom pa si igramo svi skupa. Ankica pjeva s curama, a mi dečki se sjednemo i kartamo. Nekad netko donese domaćeg vina ili ovima u domu pošalju njihovi klinci, pa si svi spijemo koji gemišt. Ne smijemo previše jer bi nas ove socijalne radnice onda špotale. A i nije nama do napijanja, sam da bela bolje ide. Mislim da Zdenko ima snahu Dalmatinku, pa on i supruga idu na Uskrs i tako skup s klincima do punčeva. Onda se uvijek žali da on ne bi išel jer mu je dolje dosadno. Ma kaj bi mu bilo dosadno kraj mora još dok nema svih onih Švaba i Čeha. Al kad valjda taj punac ne zna niš igrati na karte. Pričal nam je Zdenko da ga je stari probal naučiti te neke briškule i trešete, al da je to sve nekaj nerazumljivo. Jednom su se tak on i žena posvadili nasred ceste ispred doma jer je on odlučio da on nejde za Split. A kofere su već bili iznjeli. Ja sam slučajno bil u domu jer je Ankica pak neš pjevala, pa smo došli ranije. Inače mi dođemo samo srijedom i petkom. I za vikend kad nam djeca neće doć. Mi dolazimo, a Zdenko i Slavica se svađaju. Zdenko samo viče ‘neću’, a Slavica moli boga. Na kraju je Slavica rekla da nju to niš ne zanima i da ona ide. Da ona bez njega može. I ode Slavica. Na tren se činlo da Zdenko zbilja bude ušel natrag, al je ipak otišel za njom. Još ga dan danas zezamo kaj je papučar. I za 73. rođendan smo mu kupili papuče one velike kaj imaju peseke na sebi. Smo mu rekli da je poslušan ko cucak. Prvo ni htio pričat s nama, al je onda počela muzika pa je malo i zaboravio da se ljuti na nas. A kaj se i ima ljutit. Svi se mi smijemo, a znam ja da je moja Ankica tak napravila da bi ja isto tak za njom ko cucak išel. A kaj možemo. Da je nema, ko bi mi onda gibanicu radil? Nije ta kupovna kak domaća. I kaj da ja sad odem dole sam do Zadra, kad ko zna kaj dole jedu. Pa treba mi Ankica. Nemrem ja te fritule svaki dan. A ko zna kak bude i s gemištom. Navodno je to tam dole bevanda. A kaj ja znam. Ma preživel bum. Sam da mi daju moj brodić. Imaju oni dole sigurno nekaj za popiti. A Ankica bude zadužena za klopu. Možda nebum ni imal vremena za karte dok ne dođu ovi moji. A njih sam dobro streniral kak se igra bela.

Ma potpisal bum ja taj ugovor za tu kućicu. Ak nekaj krivo napravim ionak sam star, pa bude greška kratko trajala. Čim to dole Ankica vidi, bu se spredomislila. Bu vidla kak nam je lijepo jesti doručak pod krošnjom u hladu i bućnuti se u moru prije spavanja. Prek dana bu ona ionak nakuhavala ko kak i sad kuha, a ja bum za to vrijeme u ribolovu il bum se družil sa susjedima. A ak se legne koji sat osnučat, bude vidla kak bu joj lakše s reumom. Kaže Ankica da mi nemremo imati kuću na moru kad nismo Dalmatinci, a za tri dana bude tamo s babama recepte mijenjala. Već vidim. Sad kao dolje hrana ne valja, a sutra bude bilo da je to sve zdravo i da kaj ne kupujem maslinovo ulje. Možda možemo i mi nekaj dolje posadit, pa ćemo jest sve prirodno. A vnuke možemo pustiti u vrt pa nek se igraju, a kad hoće plivati, ja bum ih pazil s broda. Svaku večer bumo ih šopali ribama, a televizor bumo sakrili u drugu sobu, pa budu se djeca morala igrati vani. Ankica bu sva sretna kaj su tak crveni i uzdihani da bude radila palačinke svaki dan. A ak buju susjedi dobri, možda i naučim te briškule i te njihove igrice. Pa imam još koju godinu pred sobom, a jedino kaj moram je vozit se okolo u čamcu. A mora me neko naučit i kak se ribe love. Nemrem to na pušku ko kak sam nekad srne lovil tam kod nas u šumi. Prvo kaj bum napravil je da bum tražil neku dole kumicu da nam da domaći recept za višku pogaču. To je baš Zdenko jednom donjel s mora da si svi mi to probamo u domu. Možda sam se tak nekak i odlučil da idem vidjeti kaj se nudi dole za život. Sve zato kaj mi se uvijek htio neki čamac, a ova pogača je bila fantastična. A kaj ti više u starosti i treba neg lijepo vrijeme i dobra klopa? Ma ne bude se Ankica za par godina više ni sjećala da smo Zagrepčani. Samo da nam je sunca, mora i slanih srdela. Pa nek neko veli da nismo Dalmatinci!