Miro Matijaš: OTOČKA LJETNA PRIČA

OTOČKA LJETNA PRIČA

Miro Matijaš

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca.

Nemam se s kim igrati, a ljeto je.

Školu sam završio, u stvari ne baš do kraja, završio sam samo osmi razred, što znači jedan dio ili pola škole, ako računam još srednju i faks, ukoliko se za tu vrstu proširene muke odlučim. Mrska mi je i ova osnovna bila jer ništa o životu nisam naučio, kao npr: kako preživjeti ljeto u igri, a ne u dosadi i na kompjuteru ili skakanju u more s malog mola kao svi moji prijatelji.

Otok je pun turista, gdje god odem nemam mira u igri, parkovi i igrališta sve zauzeto turistima ili njihovom djecom. Kako preživjeti ovo otočko ljeto? Kako nešto pametno raditi kad ne znam ništa raditi, a kamoli za bicikl pare zaraditi?

U školi ništa o praktičnom životu nisam naučio, pa me ne čudi kad mi u busu kažu: “Jesu li te to u školi tako učili da starijima ne ustaješ i po mobitelu samo tipkaš i na sav glas gluposti pričaš?” Za svaku meni normalnu stvar zbog koje sam sretan bio dočekali bi me uvijek s istim: “Jesu li te tako u školi učili?” Kakva li samo glupost! Pa tamo me ništa barem o životu nisu učili ili na što su ti ljudi mislili. Nisam naučio čak ni ljeto kako da preživim, a da na mobitelu ili kompu ne visim, pa mi tako nekad tata, kad poludi, kaže…

Jedan dan mi tata kaže: “Proživi jedan dan ljeta kao tvoji roditelji ili baka i deda, da vidiš što je život u igri bez ičega, bez tehničkih pomagala. Vidi kakvu vrijednost igra ima, pa u životu se nisi ni na jedno drvo popeo”, reče on ljutito, ali smiješno. “Na otoku živiš, a ni plivati ne znaš, badava ti more, ni do plaže sam ne znaš doći, jedini ti je izgovor, gužva, uvijek je gužva, ne da mi se.”

Priznam, iako nerado, pa u pravu je tata,  jer baš me zanima kako je on proveo ljeto i trošio vrijeme jer mobitela i kompa tad nije bilo. “Tata!” izderah se da me je čuo iako je već izašao. Vratio se zabrinut. “Sine!Što je, boli li te nešto? Zašto vičeš?” “A ništa, tata, zainteresirao sam se kako si ti nekad ovaj vrući dan proveo bez kompa i što si radio.” “E sine, vidiš onaj parking, bivše igralište kod škole i crkve i onaj hlad kod crkve?” “Vidim i znam”, odgovorih. “Dođi ovamo sa mnom: je li vidiš ima li tamo djece iz tvoje škole osim turista?” “Nema tata, djece iz škole, samo turisti” rekoh, sluteći odgovor. “Sine dragi, kad sam bio tvojih godina, nisi u tom hladu kod crkve mjesta za sjesti mogao naći koliko je djece bilo. Igrali smo se i u moru kupali po cijeli dan, a da ni ručali nismo, pa bi uvečer doma onako prašnjavi i pijeska puni još koju ćušku dobili. Tad su očevi smjeli zalijepiti koju iza ušiju, a da ih na policiju zbog nasilja ne zovu”, našali se tata. Skužio sam šalu i rekoh: “Da me dirnuo nisi, prijavit ću te za nasilje!” Obojica smo se uglas toj gluposti slatko nasmijali.

Ostao sam poslije ležati u sobi i razmišljati o današnjoj poučnoj lekciji, bez moba  i bez kompa. Izdržao sam bez problema cijeli dan, a da ni pomislio nisam, što me jako iznenadilo, priznao sam, ali nerado. Predvečer sam prošetao do školskog i crkvenog dvorišta. Nije bilo vršnjaka iz razreda i škole. Pusto je bilo, samo turisti i to mi je tako tužno bilo, jer se sjetih da je u tatino vrijeme sve bilo puno djece.

Igra! Ta mi je riječ kao s nebesa na pamet pala, vratiti igru i da ja naučim što je igra, tu životnu lekciju ću ovog ljeta naučiti i provesti u djelo s drugom djecom. Naučit ću djecu  iz susjedstva, iz razreda i drugog kvarta igre nove, kako ih igrati na otvorenom, na zraku u dvorištu škole, crkve iza naše zgrade, sve do plaže i obale mora. Te noći nisam mogao spavati jer mi moja prirodna radoznalost nije dala mira.

Sjetih se riječi tatinih: kad nešto ne znaš, ne odustaj, samo misli i razmišljaj o tom, mašta će sama preko noći  do jutra misao pravu i rješenje naći. Probudih se prvi put sam bez ičije pomoći iz kuhinje (mislim na mamin glas koji me na doručak zove sve do ručka, jer na Facebooku često, kao i svi iz razreda, dočekam zoru i ne spavam). Ali, ovog jutra mi klik u glavi reče da promjenu u sebi sam moram napraviti, jer nitko neće odraditi moj posao za moje dobro bolje od mene sama. Naučit ću se igrati, to vam sad glupo zvuči, da, naučit ću igre starih djeda i bake i idem sad k njima, sve ću zapisati, a još će mi neke i pokazati. Usput sam razmišljao kako svoju ideju pretvoriti u praksu, kako izvući djecu iz njihovih soba, ispred ekrana, na ulicu, u dvorišta. Misli, misli, ideja će doći, ponovih si tatinu frazu, dok mi je pogled lutao preko nekih jumbo plakata. Reklama, da, reklama je ključna riječ!, sjetih se, dok sam sretan buljio u plakate. Nagrade i reklame, to je ono što ljudi ili djeca vole.

Sretan tako siđoh na autobusnoj stanici i do djeda i bake odoh u trku. Ali, usput sam nazvao mamu i rekao da ću prespavati kod bake i dede. Sretni me dočekaše,  ja im sve ispričam, a oni su mi bez čuđenja počeli ispunjavati moje želje. Do ponoći sam pisao stare igre i s njima ih u igri učio, da ne zaboravim praksu (rekao je deda). “Zapamtiš samo ono što sam radiš”, reče deda mudro, “a kroz igru se vještinama preživljavanja učiš, kao u prirodi.”

Otišao sam ujutro s planom u glavi kako reklamirati stare igre, i djecu iz kuća dovesti na igralište. Sjetih se: igra kao nagrada za pobjednike kviza, prva tri mjesta igraju, a ostali kući učiti, pa sutra opet na kviz za novu šansu u igri. Da, dečke će izvući iz kuće cure glumice iz školske dramske grupe. Dao sam curama sav svoj džeparac da preko Facebooka pozovu dečke na školsko dvorište, na predstavljanje novih igara u kojima će one glumiti. Prije toga sam im na Facebook poslao pravila igre i uloge, a sve smo još vježbali u mojoj garaži. Oduševljeno su prihvatile uz moj džeparac da se pred dečkima prave važne, a oni bezglavo doletjeli da vide djevojčice iz škole kako glume i igraju igre potpuno nove, njima nepoznate.

Razredni zabavljač mi je priznao, cereći se veselo, da nije došao zbog glume i starih igara, već zbog Katy. “Ne smeta mi”, rekoh, “naučit ćeš, nebitan je motiv kojim do bilo kakvog znanja dođeš, a za nagradu ćeš se zaljubiti još više.” Preuzeo sam ulogu voditelja kao na TVu i sretno najavljivao točke tj. igre koje su glumice uz smijeh i graju glumile. Ništa se nije čulo od veselja, smijeha, ali i čuda kako nešto izvan dječje sobe i kompa može biti tako živahno i zabavno. Već se mračilo i neki su morali kući. Stigao sam im reći da se vidimo sutra poslije ručka, a da preko noći svi guglaju i uče hrvatsku povijest jer je to kviz i ulaznica za igranje igara.

Sutradan sam malo kasnio zbog priprema, i kad sam došao na crkveno i školsko dvorište svi i više nego jučer već su bili tamo. Cure su već vježbale svoje uloge i podijelile dečkima ostale uloge. Bilo je sve kao iz priče. Nije nam ni trebao kviz, otkazao sam ga jer bi nastala svađa, svi su se htjeli igrati i bezglavo su trčali, vrištali i držali se za ruke. Poslušao sam baku koja mi je rekla da igramo igre u kojima se djeca drže za ruke.

To će vas sve povezati i prijateljstvo i ljubav će vam kao struja kroz ruke ići.

Čuj sine, tako me zvala, iako me to ljutilo, jer su svi mislili da imam baku za mamu.

Čuj sine, ruke su čudesne, mi smo se najviše kao djeca voljeli kad bi se za ruke držali.

Ne zaboravi to, za ruke se držite, voljet će te se cijeli život i kad djetinjstvo prođe.

Sad znam da sam pomogao djeci iz svoje škole da nauče što je zajedništvo i prijateljstvo.

Dok ovo pišem već sam na kraju srednje škole i spremam maturu, a i ocjena iz hrvatskog za najbolju priču dobro će mi doći. Profesorica je osjećajna, nije kao bivša, ona će ove osjećaje prijateljstva i zajedništva sigurno razumjeti.