NIKICA MANDIĆ: Zimi je dućan centar mjesta

26 May 2020

― razgovarala i fotografirala: Antonela Marušić

 

“Mali dućan, otok sunčan, daj mi duvan, pet kolača, šest banana, jedno mliko…”, pjevao je splitski pop bend Studio Frendo u svom ljetnom hitu “Mali dućan” još prije 12 godina. 

Svako malo dalmatinsko mjesto ima dućan poput onoga iz ove pjesme. Takav je i Sonic na Silbi koji radi cijele godine. Za sezone i izvan nje, ali i u uspavanim zimskim mjesecima kada je na otoku samo lokalno stanovništvo, Sonic je uvijek mjesto na kojem možete čuti najnovije vijesti i dok kupujete namirnice i ostale potrebne stvari, popričati s ostalim mještanima i prodavačima. 

O iskustvu rada u malom otočkom dućanu i njegovoj važnosti za lokalnu zajednicu razgovarali smo s voditeljem silbenskog Sonica ― Nikicom Mandićem.

Kako je raditi u te dvije brzine: u kasnu jesen i zimi polagano, a onda u proljeće i ljeto u tutta forza ritmu?

E, tu vas moram ispraviti: uvijek je užurbano, bez obzira što nije sezona. Zimi ima posla jer je i tada na otoku između 250 i 300 ljudi, a svi oni trebaju svakodnevne namirnice i razne sitnice.

Što je najveći izazov vašeg posla izvan ljetne sezone?

Zimi nam je najveći izazov hoće li stići katamaran ili trajekt, da nam dopreme sve što trebamo. Puno je prekida veza za otok u to vrijeme. Kad brod ne dođe, ostanemo bez artikala koji su nam važni i koji se najviše prodaju: voće, povrće, mliječni proizvodi.  Kad se zbog vremenskih nepogoda preskoči jedna isporuka ili čak tri, jer zna se dogoditi da tri dana ne voze brodovi, ostanete bez svega toga. Ali u pravilu smo solidno opskrbljeni u te zimske dane.

Koliko uopće stižete pratiti potrebe kupaca i mještana. Naručujete li neke proizvode isključivo zato što ih neki od žitelja trebaju?

Pa ako su te želje realne, to učinimo.  Jedan čovjek je neki dan tražio cement, to je, morate priznati, malo nerealno.  To ne možemo naručiti. Ali neke prehrambene artikle i neke proizvode za kućanstvo možemo, nastojimo ljudima udovoljiti. Naš dućan je dosta specifičan, velike su oscilacije između potreba ljetnog i zimskog stanovništva. Ljeti je sastav stanovništva drugačiji, dolaze ljudi s drugačijim navikama. Evo, sad je bio Uskrs, rijetko tko će od naših otočana tražiti hren, ali se prodala ogromna količina zato što je u ovo doba kod nas puno ljudi iz kontinentalnih krajeva koji vole i kupuju hren.  Na koji način ste organizirani kao kolektiv u dućanu? Pretpostavljam da je zimska postava najiskusnija, ali ljeti dobivate i pojačanja?

Zimska postava jest najiskusnija jer rade cijelu godinu. Ljeti imamo sezonske radnike i radnice koji se u pravilu vraćaju nekoliko godina za redom.  Recimo, djelatnica iz Vukovara koja nam je radila prošle godine, dolazi ponovno ovog ljeta, takvi slučajevi nisu rijetkost i to naš mali kolektiv čini uigranijim.

Specifičnost malih mjesnih dućana je što se prodavači i kupci mahom jako dobro poznaju, ovakav dućan nije samo mjesto za trgovinu. Je  li to slučaj i ovdje na Silbi?

Stalno zimsko stanovništvo ja osobno znam poimence, a i one koji često dolaze tijekom godine. U desetom mjesecu bit će tri godine da sam ovdje stalno.  To je neka prisnija atmosfera i odnos koji smo izgradili. Kad na otoku imate samo dućan i kafić koji rade cijelu godinu, to su dva bitna okupljališta otočana. Neki ljudi idu na kavu i piće, ali većina starijih ljudi ide samo u spizu i onda ih nekad moram tjerati iz redova pred blagajnom jer se zaćakulaju. Cijelu zimu je dućan centar mjesta, jer drugih sadržaja zapravo nema, tu ljudi dolaze po informacije, savjet, malo razgovora. Kad čujete da zvono zvoni, tu najprije čujete kome je odzvonilo.

Vjerujem da na ovom mjestu i ne bi mogao raditi netko tko nije komunikativan.

Da, istina je. Radio sam u gradu i na otoku, i te dvije pozicije nisu usporedive.  Kada sam radio na većem otoku Ugljanu, u mjestu koje ima mnogo veći broj stanovnika od Silbe, to je praktički bilo kao da radite u gradu. U ovom poslu bi ljudi trebali biti malo komunikativniji, pogotovo u malim mjestima. Lijepo je da vas kad uđete, trgovac ili trgovkinja pozdrave i s vama izmjene nekoliko riječi.  Dosta otočana živi samo, pomalo su usamljeni, to su mala jednočlana ili dvočlana kućanstva, rijetko brojnije obitelji. I ljudi navrate, popričamo, nekad se posvađamo, pa se vrate i pomirimo se, izgladimo nesporazume, sve je to normalno.

Što vam je najteže u poslu? Vidjela sam da ste danas, nakon što je stigao trajekt, bili zabrinuti jer nije stigla pošiljka smrznutog asortimana.

Da, najviše me zabrinu te pošiljke koje ne stignu. Obećate kupcima da će nešto doći jer ste to naručili, oni se nadaju, dolaze i pitaju, a vi im nemate što reći. To vas malo izbaci iz takta. Ali kad ste kao ekipa uhodani, dobro je. U zadnje tri godine ekipa je skoro ista, naučili smo raditi jedni s drugima i dobro nam ide. Na pogled već znamo što tko treba napraviti, ne moramo ni razgovarati. Zna se kad srijedom i petkom dolazi roba, sve radi kao podmazano.

Što je najneobičnija stvar koju prodajete?

Hm, teško mi se sada sjetiti, zatekli ste me pitanjem. Ali definitivno imamo širi asortiman nego neke druge prodavaonice ovakvog tipa na kontinentu. Jedini smo koji držimo boje i lakove, to je jedan mali segment koji je ovdje uvijek tražen. Iznenadi se čovjek kad vidi što sve držimo. Imamo čak i sprave za mjerenje alkohola u vinu! Svašta se kod nas nađe, stvari koje nikada ne biste očekivali u malom dućanu. Zato svima kažem: „Pitajte što trebate, uvijek se može dogoditi da imamo ono što tražite“.